Danijela i Mario Maršić: Ljudi se tuku za naš kruh ispod sača

10427 Pogleda Komentiraj
PEKARA

U Imotskoj krajini svako novo radno mjesto od iznimne je važnosti. Nekoliko je razloga za to, ali onaj presudni je da se time sprječava sve masovniji odlazak mladih ljudi, pa i cijelih obitelji, na rad u inozemstvo. Upravo taj prokleti imotski egzodus može se barem donekle spriječiti poduzetništvom ovdašnjih ljudi. Jedan od takvih lijepih primjera bilježimo u Prološcu.

Nekako baš u svibnju prošle godine, po već ustaljenom redoslijedu, kroz zaseoke u Prološcu Donjem prolazio je kombi jednog pekarskog obrtnika nudeći svježi kruh. Ljudi su kupovali, već naviknuti na to, pa tako i obitelji Danijele i Marija Maršića. Njihova šesteročlana obitelj kupovala je oko dva kilograma kruha.
– Danijela – reče jednom Mario – oprosti mi Bože, ali kruh nije ni blizu onoga našega, domaćega, kakvi je tvoja i moja mater prećala i pekla.

Ma, kakvi aditivi

Mario nije vjerovao da će Danijela potom odlučno kazati:

– Pa, nismo ni mi neuki, ajmo u našoj kući otvoriti pekarnicu, lijepo mijesiti kruh, kako su nas učile babe i matere, i prodavati ga. Neka se samo radi na naš starinski način, bez primjesa i mišanja umjetnim mišalicama, već ručno, pa ćeš vidit kako će biti drugačiji.

Poduzetnom Mariju, koji je inače vrstan majstor za obradu kamena, nije punu trebalo da prihvati ideju.

– Ima nas šestero u kući, još je četvero djece, od kojih je dvoje punoljetno. Nemaju posao, a završili su školu – veli Mario.

I tako Danijela i Mario otvoriše pekarnicu. Danijela postade nositeljicom firme, kupili su sav potreban namještaj, na desetke plastičnih posuda, a Mario je, kao vrstan majstor, od čiste domaće opeke napravio peći. Kod imotskih starih kovača dali su izraditi željezne poklopce, sače (peke). I krenuše. Zamijesiše ručno prvo tijesto za stotinu kruhova. Čisto brašno, bijelo i crno, bez ikakvih primjesa i aditiva. Sve to kupiše i opremiše gotovinskim kreditom.

Od 100 do 1000 kruhova

– Mislili smo, ako ne bude išlo, nećemo nikome ostati dužni. Propali, pa propali. Ali u sebi sam mislila da to ne može ići loše. Kruh mijesimo našim rukama, stavljamo samo zdravu vodu s naše rijeke Vrljike, pravi kvasac, pečemo ga na starinski način i to se mora prepoznati – veli Danijela.

I sada, godinu poslije, Danijela i Mario zaposlili su ni više ni manje nego jedanaestero ljudi, koji imaju urednu i vrlo dobru plaću. Zaposlili su sina i kćer. Od stotinjak kruhova već je brojka skočila na devet stotina do tisuću. I svaki komad pronađe kupca. Svakim danom potražnja je sve veća. Prodaje se u Kaštelima, Makarskoj, Splitu, diljem Imotske krajine. Stižu samo pohvale, ljudi im dolaze na kućna vrata tražeći male peke Samčović.

– To je izum moga Marija. On je prvi počeo s malim sačima, iako pečemo i one standardne. No, ovi mali od 950 grama kupuju se da ih ne možemo više zamijesiti. Ja i još pet-šest mojih radnica već smo od 18 sati svakim danom u pekarnici. I onda mijesi, miješaj rukama. Istina, teško je, nije lako pripraviti smjesu za tisuću kruhova, ali neka, neće u našu pekarnicu stroj za miješanje, neće ni grama aditiva, ni bilo kakve kemijske smjese. Brašno, voda, sol i kvasac, dobra vatra, i to je to – veli Danijela.

Kruh firme Samčović (nadimak loze Maršića) osvojio je splitske kupce. Na prodajnome mjestu na Starom pazaru čeka se red za prološki kruh ispod peke, Kaštelani počiste police već u ranim jutarnjim satima, Makarani također. Maršići uredno isplaćuju plaću, državi doprinose i poreze, nikome nisu dužni, a svojim kruhom ubrzo će hraniti i dvadesetak imotskih obitelji.

Pa neka netko kaže da se samo od kruha, koji se mijesi i peče na starinski način, ne može lijepo živjeti.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari

comments

RELATED ITEMS