Rič, dvi s Goranom Jovićem i Vedranom Vidakom

3080 Pogleda Komentiraj
Vedran i goran

Sigurno ste svi upoznati s radom naših sugrađana Gorana Jovića i Vedrana Vidaka. Ako još postoji netko u našoj sredini tko nije čuo za ovaj dvojac, riječ je o vrsnim fotografima i pustolovima. www.foto-olujic.com

 

  • RiČ: Kada ste otkrili svoju strast za fotografijom? To nije vaša primarna struka…

 

 

Goran: Moglo bi se reći da je fotografija pronašla mene. Kasno u noći oko 3 sata primio sam poziv od prijatelja koji je nabavio fotoaparat i predložio da ga isprobamo. Vani je lijevalo kao iz kabla, ali mi smo ustrajali u fotografiranju. Zahvaljujući toj navali adrenalina odlučio sam kupiti opremu i fotografirati.

Vedran: Ja sam nekako stalno vrtio oko umjetnosti.  Slikao sam, crtao i to je uglavnom bio nekakav hiperrealizam. Jednom prilikom završio sam na večeri s jednim akademskim slikarom, pogledao je moje radove i prorekao mi budućnost. Nisam se baš vidio u fotografiji, no jednom sam slučajno dobio fotoaparat na par dana i tako je sve krenulo. Počeo sam fotografirati, čitati, istraživati, ali ipak mogu reći da sam najviše naučio metodom pokušaja i pogrešaka.

 

 

  • RiČ: Što vas motivira, odnosno što najviše volite fotografirati, koje teme?

 

Goran: Uvijek me motivira dokumentarna fotografija i njeni izazovi. Sebe smatram dokumentarnim fotografom koji voli iskušavati vlastite granice i granice fotografije te svakako čari novih kultura i ljudi. Dokumentarna fotografija je nepredvidiva i nikada ne znaš što se doista krije ispod površine, priča ne završava onog trenutka kad uperiš objektiv u subjekt. Naprotiv, subjekt se neprestano otkriva u drugom svjetlu dok fotografiraš.

Vedran: Glavni motiv su mi ljudi, njihova osobnost i posebnosti. Kad biramo putovanja, tražimo skupinu ljudi koja je fotografski zanimljiva i prema njima sve prilagođavamo.

 

  • RiČ: Komercijalna fotografija? Vjenčanja, modni editorijali – zadovoljstvo ili posao?

 

Goran: Komercijalna fotografija je i zadovoljstvo i posao. Dokumentarna fotografija često vrvi teškim temama pa je logično da komercijalna fotografija zna biti i nekakva vrsta izlaza iz tmurnih prilika koje dokumentarna fotografija svjedoči. Usto, vjenčanja pružaju kaleidoskop iskrenih emocija i svakako je zadovoljstvo biti svjedok vrtlogu osjećaja.  Ipak, priznajem da me uredski dio malo umori ponekad…

Vedran: Dokumentarna fotografija je za dušu, ali komercijalna fotografija, pogotovo vjenčanja, sjajna su prilika da usrećiš nekoga. Uvijek dajemo sve od sebe i ljudi to prepoznaju.

 

  • RiČ: Dobitnici ste brojnih nagrada. Koliko vam znači priznanje struke?

 

 

Goran: Bez obzira koliko je čovjek zadovoljan svojim radom, ipak je važno biti priznat od strane struke. Moram reći da su nagrade neka vrsta goriva koje uvijek iznova pokreće strast i želju da napravite više. Smatram da je svako kvalitetno fotografsko natjecanje korak naprijed i da se može i mora shvatiti kao neprestana potreba za nečim većim i još uvijek nepoznatim. Vedran je objavljivao priče o livanjskim konjima u nekoliko časopisa i sjajno je kad osim samih fotografija i tako nešto ostaje iza vas.

 

 

  • RiČ: Umjetnička taština? Postoji li zavist među kolegama?

 

Goran: Postoji, naravno. Iako se u početku, kad smo se tek počeli baviti fotografijom, sve činilo idiličnim, saznali smo putem da i u fotografiji ima svega. Volim sretati otvorene ljude, neopterećene npr. skupljanjem lajkova s kojima mogu razgovarati o fotografiji, putovanjima, razmjenjivati iskustva, savjete…

Vedran: A i naša zajednička putovanja i rad dokaz su da nismo previše tašti ☺

 

 

  • RiČ: S obzirom na posao kojim se bavite, je li život u Imotskoj krajini ograničavajući? Je li teže profesionalno se profilirati i uspjeti?

 

Goran: Zapravo nije problem. Ovo možeš raditi bilo gdje, a Imotski mi pruža mir i balans. Ipak, u ovom poslu ne smije ti biti teško sjesti na avion i odvažiti se otići upoznati informatora: osobu koja će ti svojim dragocjenim iskustvom olakšati iduće putovanje na destinaciju koju si izabrao. Npr., za put u Indoneziju, kontakt nam je bila jedna Poljakinja, molekularna biologinja. Ona u nekoj zemlji odradi projekt i onda neko vrijeme za svoj gušt fotografira. U Indoneziji je provela četiri godine, uskoro odlazi od tamo, ali ipak nam se pridružila na jednom dijelu puta.

 

Vedran:Možda je malo teže, ali ipak radimo na širokom području i nismo ograničeni mjestom stanovanja. A Imotska krajina je toliko lijepa da tu imamo sve što nam treba i ne pada nam na pamet seliti se.

 

 

  • RiČ: Puno putujete…Koje ste zemlje sve posjetili?

 

Goran: Popis je ogroman. Posjetio sam većinu zemalja na Starom kontinentu, Tanzaniju, Etiopiju, Brazil, Ekvador, Nepal i sada putujem u Indoneziju. Ono što bih doista želio je obići svijet, krenuti s točke A, napraviti puni krug oko zemlje i znati da sam vidio gotovo sve.

Vedran: Ja sam zasad bio u Etiopiji i Indoneziji. Bio sam još na kraćim i usputnim putovanjima, ali njih ne računam. Nije to to dok na nekom mjestu ne provedeš određeno vrijeme.

 

  • RiČ: Kako se pripremate za put? Kako izgleda vaš dan prije puta?

 

 

Goran: Istražujemo po netu, kontaktiramo s ljudima koji bi nam mogli pomoći, fizički se pripremamo… Npr., prije svakog puta obavezno malo pripazim na prehranu, bavim se sportom… Prije Indonezije sam trčao s maskom koja otežava dotok kisika, natovaren s 15 kg, uzbrdo… Nikad se ne zna što nas tamo može dočekati ☺

Vedran: Ja sam dan prije sam isporučio jedno vjenčanje, znači odrađivao sam svoje standardne obaveze, a tek onda pakiranje, pregledavanje opreme i druženje s obitelji.

 

 

  • RiČ: Upravo ste se vratili iz Indonezije. Kako ste uopće došli na ideju da tamo?

 

 

Goran: Pratim Joeyja Lawrencea, fotografa, i  naišao sam na njegovu reportažu o plemenu Mentawai i poželio sam to osobno vidjeti i dokumentirati.

 

 

  • I kako je bilo u Indoneziji? Što vas se osobito dojmilo?

 

Vedran: Indonezija nas je oduševila na sve moguće načine. Izdvojio bih ljubaznost i pristupačnost ljudi i u gradovima i u džungli, njihov suživot s prirodom. Poseban primjer je narod plemena  Mentawai . Uzimaju koliko im treba i nastoje sve što uzmu vratiti prirodi, npr. uberu ananas i cvijet s njega odmah posade. Nikad ne beru koliko ima, nego koliko im treba. Prema vjerovanju, neke životinje smiju loviti,a  neke ne. Ubit će samo jednog majmuna, ne sve na koje naiđu. Kad ulove životinju, imaju rituale zahvale. Od  svake životinje koju ulove, čuvaju lubanju u kući i vjeruju da čuvaju dobrog duha te životinje. Kad recimo kolju kokoš ili neku poludivlju svinju, nikad je neće ubiti bez rituala. Uzmu je u ruku, pjevaju pjesmu zahvale duhu koji im je to omogućio i nikad joj ne puštaju krv, nego joj nakon pjesme zavrnu vratom. Obitelj se skupi oko lovca i nakon zavrtanja vratom, kokoš  se stavi na vatru da perje izgori. Ne znaju odgovor na pitanje koliko imaju godina i koje je doba dana: ili si star ili mlad, ili je dan ili noć. Ljudi u džungli žive jako dugo, za razliku od onih koji rade u vulkanu i koji su sretni ako dožive 40 godina. Zapadnjačke bolesti ih ne dotiču: rak, bolesti kralježnice, masnoća… svi su vitki, spavaju na daskama. Imaju divan odnos prema djeci pogotovo u usporedbi  s Afrikom: djeca su čista i nahranjen, a za njih se brine muškarac.

Imaju zanimljiv pristup životu i obiteljskim odnosnima.  Svjesni su različitosti među muškarcima i ženama, ali ipak nastoje izbjeći sukobe.  Svatko na svoju stranu dok se ne ohlade ☺ Unatoč tome što imaju po petnaestero djece, funkcioniraju. Žene odlaze u polje u koje muškarac nema pristupa, a muškarci u lov… Nema nikakve nervoze. Djeca malo plaču, a i kada se to dogodi, uglavnom se ignoriraju i ona se sama vrlo brzo umire.

 

  • RiČ: Već ste spomenuli neka vjerovanja. Bave li se možda vračanjem i sličnim?

 

Goran: Bave se crnom magijom. Šaman recimo uzme rep od škorpiona, otrovne žabe, zub zmije i sl. i  imaju takav obred kad recimo netko ukrade nešto. Cilj obreda je da se lopov razboli. Vjeruju da će se to i dogoditi, ako lopov ne dođe i ne prizna, vrati dug i odradi kaznu

Vjeruju da svako biće ima dobrog i zlog duha. Dobri ostaje u kući, a zlog se nastoje riješiti. Kad smo naišli na groblje u džungli, nisu nam dali slikati jer su se bojali da će zli duhovi ići za nama u džunglu.  Zanimljivo je kako poznaju pojam rastave braka. Do rastave rijetko kad dolazi, a najčešći razlog je recimo da se žena ne brine o djeci.  Ako do toga dođe, sve ostaje muškarcu. Brakovi su često dogovoreni, ali moguće je i da se zamire. Kupuje se mlada, a ako kojim slučajem ostane trudna prije braka, moraš je ženit… Eto, isto k’o i kod nas ☺

 

  • RiČ: Može jedna zanimljiva anegdota s vašeg putovanja? Pretpostavljam da ste se ponekad bili i u opasnosti….

 

Goran:Svako putovanje je opasno samo po sebi i uvijek ima opasnosti neke proizlaze iz razlika u kulturama jer nikada ne znate što neka vama uobičajena gesta predstavlja ljudima u toj kulturi, usto ima opasnosti koje proizlaze iz klimatoloških, geografskih ili infrastrukturnih (ne)prilika. Na primjer, u Brazilu sam bio opljačkan više od jednom, u Nepalu sam se vozio autobusom cestom kojom jedva prođe jedan automobil – s jedne strane je nemilosrdna planina podložna klizištima, a s druge strane bezdan.  Usto, nekada nas i provala adrenalina može dovesti u rizičnu situaciju – poput situacije kada sam ukrstio objektiv s kalašnjikovom jednog Mursija jer sam naprosto htio znati kako će on reagirati.

Vedran: U Indoneziji je najopasnija situacija bila u vulkanu Bromo. Sišli smo po noći, zajedno s radnicima koji vade sumpor i došli smo do plave vatre zbog koje smo se i spustili. Radnici su nas upozorili da su pare jako opasne, međutim želja za dobrom fotografijom bila je jača i ušli smo u sam središte tih para. Vjetar je bio povoljan i ispočetka je nosio pare u suprotnom smjeru. Dok smo se pripremali za snimanje, vjetar je promijenio smjer i pare su se okrenule prema nama i progutale nas.  Goran je bio bliže izlazu i izvukao se, a mene su malo ošamutile i osjetio sam da ću pasti i pomislio sam „Bože, samo da ne upadnem u sumpor!“ (tu teče rijeka tekućega sumpora). Mozak mi je radio tristo na sat i instinktivno sam kleknuo na pod, skinuo majicu i ugurao je u usta i tek tada udahnuo kisik i shvatio da neću izgubiti svijest i da samo moram pričekati da prođe. Čuo sam Gorana kako me doziva i činilo se kao da je vječnost prošla. Svaki pokušaj otvaranja očiju završavao je trenutnim sljepilom. U trenu se vjetar opet promijenio, ja sam oteturao do Gorana i spasio se. Njegova reakcija je bila „Pa di si dosad?!“

 

 

  • RiČ: Vedrane, Vi ste obiteljski čovjek. Kako vaša obitelj reagira kad odlazite na put i kako usklađujete obiteljske i poslovne obaveze?

 

Vedran: Nije lako, ali već se polako navikavaju. Sam dan odlaska na putovanje prilično je težak, ali već sutra oni se vraćaju u svoju svakodnevicu, a ja na putu ne stignem uvijek razmišljati koliko mi fale. Borim se protiv melankolije i brige što ih ostavljam, ali već prvim trenom u avionu navala adrenalina potisne sve brige. Zvuči čudno, ali više vremena nam treba kad se vratimo u civilizaciju da se prilagodimo i vratimo u normalu…

 

 

  • RiČ: Što biste poručili mladim čitateljima? Kako bi oni mogli putovati  s obzirom na teška vremena danas?

 

Goran: Možda zvuči kao klišej, ali sve se može i uvijek postoji način. Treba odrediti prioritete. Ja sam npr. jedno ljeto pilao i cijepao drva dok se moja ekipa bućkala po moru… Sa zarađenim novcem otišao sam u New York.

 

Vedran: Putovanja su skupa, ali može se uštedjeti na drugim luksuzima, kavama, cigaretama… Može se jeftino hraniti na tržnici, spavati u jeftinijem hotelu i slično. Kome je do luksuznog hotela i bazena, to može i u Makarskoj, ali to nije način da upoznaš ljude i kulturu. Opet, ‘ko šta voli… Treba znati zašto negdje ideš, poznavati sebe i prilagođavati se. Ići u daleku zemlju, a bojati se zemlje, ljudi, hrane… nema smisla. A onda opet, ne mora se ići daleko da bi se doživjelo nešto novo i zanimljivo.

Komentari

comments