TJELOVO U IMOTSKOM

3032 Pogleda Komentiraj
DSO 6850 V

PUSTITE K MENI MALENE
Pučke pobožnosti u meni obično pobuđuju dvojake osjećaje, istovremeno me smetaju pojave idolatrije i do ganuća dovodi narod koji priznaje svoju nemoć. Međutim ima jedna jedinstvena pobožnost koja me ushićuje, a to je Tijelovska procesija. Nema tu molitvenog trgovanja, opsesivnih, sebičnih i nesebičnih traženja pomoći. Sve je nekako usmjereno na Isusa, na druženje s Njim, za Njega. Još uvijek, iako su se godine namnožile i tijelo pomalo popušta pred njima, ushićenje pred Tjelovo očituje da imam duh i srce djeteta. Gospodin, stvaran i tvaran, hoda s nama ulicama grada, pa kako se ne radovati djetinjom radošću. Redaju se dani kroz godinu, liturgijska događanja, svakodnevne svete mise, dođu vremena suhoće, rastresenosti, pukog odrađivanja, pa se pitam ima li u meni još vjere, ljubavi? A onda, evo Tijelova, potraga za laticama, iščekivanje, Janje bijelo, procesija, pokaznica što blista usred vedrine dana… moja zaljubljenost u Isusa izroni iz dubina, rascvjeta se i zatitra. Uživam, zajedno s djecom, prosipati latice putom, pa zasipati svećenika i Isusa u pokaznici prilikom blagoslova. Danas je izobilje latica letjelo zrakom i u jednom trenutku djeca su veselo vriskala zasipajući svećenika koji se sav šarenio, rascvao u bojama, a pri tom je pomagao iznenadni nalet vjetra. Dok su odrasli ušutkavali djecu i samoj mi je došlo veselo podviknuti ali sam se suspregla. Kako Isus na ovo gleda? Na ovu veselu vrisku? Valjda opet govori:“Pustite k meni malene!“ U crkvi završni blagoslov, a nakon njega, uz gradsku glazbu, gromoglasno pjevanje „Do nebesa nek se ori…“ To ne prolazi bez suza…suza ganuća i ponosa, u mislima Stepinac, Merz, Hrvatski orao, Daksa, pater Perica, sreća i nesreća domovine, a Isus s nama uvijek i u svemu prisutan, pa „da se vojske protiv nas utabore…“ ne mogu nam nauditi.
Tko je s Kristom, živi vječno!

Komentari

comments