”Zakon o pečatima i žigovima s grbom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 33/95)  iz nadležnosti je Ministarstva uprave. Sukladno navedenom Zakonu, pečat i žig s grbom Republike Hrvatske rabe između ostalih i sudovi kojima odobrenje za izradu pečata i žiga s grbom Republike Hrvatske daje izravno Ministarstvo uprave.

Na temelju navedenog Zakona, pečat i žig s grbom Republike Hrvatske mora sadržavati: naziv Republika Hrvatska, grb Republike Hrvatske, naziv odnosno ime tijela, sjedište tijela. Naziv Republika Hrvatska te naziv i sjedište tijela ispisuje se hrvatskim jezikom i latiničnim pismom.

Budući da nadzor nad provedbom zakona o pečatima i žigovima s grbom Republike Hrvatske provodi Ministarstvo uprave i Ministarstvo unutarnjih poslova, ljubazno Vas molimo da se s upitom obratite izravno Ministarstvu uprave”, stoji u priopćenju Sergeja Abramova, glasnogovornika Ministarstva pravosuđa RH.

Iz Ministarstva uprave, koje je suodgovorno za skandal, nisu odgovorili na naš upit.Financijska agencija, koja sjeda na račune preko 300.000 građana, koristi krivotvorene pečate bez hrvatskog grba, što znači da nelegalno sjedaju na račune. To može značiti da novac kojeg uzimaju ide na privatne račune, a ne u proračun, ističe Slavica Šota DNEVNO HR

Post FINA NIJE DRŽAVNA VEĆ PRIVATNA AGENCIJA je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Nedavno je spomenuto da je vanjski dug RH 47,2 milijarde eura i uzmemo li u obzir da je ukupni zbroj ratne štete oko 43,5 milijarde eura, nije teško zaključiti da bi se od Hrvatske stvorila zemlja budućnosti i blagostanja za hrvatsku djecu i hrvatski narod za što su se branitelji  borili i ginuli. Mirovine hrvatskih stradalnika više ne bi bile teret i trošak Državnog proračuna RH, već bi trošak za iste snosili oni zbog čije je agresije i došlo do stradavanja i umirovljenja djela hrvatskih građana koji su branili svoj dom .

Nažalost, Vlada šutnjom i medijskom blokadom sakriva tu činjenicu pred vlastitim narodom. Ne želi blokirati pregovore EU sa Srbijom dok se ne riješi pitanje ratne odštete, a misao o boljoj Hrvatskoj ostavlja samo kao san svakog poštenog hrvatskog građana. Koliko god se mi nadali boljim vremenima, našu Vladu brine jedino mišljenje i zadnja riječ koju imaju europski birokrati i „prijatelji“ Srbi koji im osiguravaju stabilnu vlast.

Narodu kojeg gazi i uništava vlastita Vlada, za boljitak i prosperitet naše djece i hrvatske opstojnosti ostaje samo jedinstvo i svijest iskazana u Domovinskom ratu, kako bi referendumom stali u obranu svojih nacionalnih interesa i rekli „NE“ ulasku Republika Srbije u EU, sve dok se ne dogovori isplata ratne odštete nastala agresijom od strane JNA i srpske vojske.”

Autori i potpisnici u ime HVR ČUVARI DOMOVINE:

Mario Maks Slaviček
Renato Šelj
Guido Hornik

Post ODLUKOM HAGGA IMAMO PRAVO NA 43.5 MILJARDI EURA je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Post U PROLOŠCU IMA JEDNO SELO BEZ PREZIMENA je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Dan prije vjenčanja, tj. u subotu bile su organizirane skrinje, a to su pokućstvo, garderoba, darovi za svatove i druge stvari koje je mladenka pribavila za zajednički život. Neizostavni dio skrinja su bili i predmeti za svakidašnju uporabu kao; kudilja s vunom, pouz (pas širok desetak centimetara izrađen od ovčje mišine), vreteno, kosir, torbe, vriće, opanci oputaši, kušini, sukanci od vune, a nikako se nije smjelo zaboraviti raspelo i očenaši. Po skrinje bi obično dolazio djever s konjima, a ako je postojala mogućnost (kakav-takav put), skrinje su bile prevožene kolima, ali su najčešće skrinje bile prevožene na konjima ili bi ih prenosile seoske žene na leđima. Naime, za prijevoz skrinja morao se pobrinuti mladoženja. Djever je morao biti prisutan, te nadgledati utovar skrinja. Kad je sve bilo spremno za polazak djever je simbolično darivao čuvara robe, a obično je to bila mladenkina mlađa sestra ili bliža rodica. Ustvari je to bila osoba koja se najviše brinula oko spremanja i otpreme skrinja.

  Mladenka se nije smjela previše angažirati oko utovara i otpreme robe, jer bi ostali ukućani njen preveliki angažman mogli protumačiti kako želi što više toga odnijeti sobom. Ako je toga dana bilo lijepo vrijeme, sve vrjednije stvari bile su utovarene tako da se što bolje vide, a sve bi bilo okićeno grančicama bršljana. Prije polaska skrinje je trebalo blagosloviti, a to je redovito radila mladenkina majka. Mladenka je išla u pratnju skrinja do određenog mjesta (otprilike do pola puta), gdje je čekao mladoženja. Tada je ona simbolično predavala ključeve skrinja mladoženji.

Putom kojim su skrinje prolazile, okupili bi se mještani, a mnogi bi došli mladoženjinoj kući, te razgledali i komentirali donošeno ruho. Posebno se pazilo, da prva stvar koja se unosi u kuću bude raspelo, a zatim bi nakon blagoslova, u kuću mogle i ostale stvari. Čašćenje opet ne bi izostalo.

Ako je djevojka bila dotarica tj. jedina u roditelja, tada je ona bila bogatije opremana i darivana. Dotarice su nekada bile posebno na cijeni, ne zbog svog psihofizičkog stanja, nego iz sasvim jednostavnog razloga što su sobom, u novu obitelj donosile i veće materijalne vrijednosti. Često je to bila kakva stoka ili bolji komad zemlje

Post SVADBENI OBIČAJI IZ IMOTSKE KRAJINE- SKRINJE - je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Ranijih su godina roditelji imali veliki utjecaj na odluke mladića ili djevojke o ženidbi, odnosno udaji. Nerijetko su i birali budućeg zeta ili nevjestu, u dogovoru s drugom stranom, a ovim bi nesretnicima preostalo samo da se pomire s takvim izborom. Nažalost -životne su prilike u pojedinim povijesnim razdobljima jednostavno nalagale i diktirale takav slijed življenja i događaja, jer su procesi društvene emancipacije i afirmacije žena, te općenito žena na selu, bitno kompleksniji od onih urbane žene, te su takvi događaji time i razumljiviji.Dok bi osjetili prve naznake, da će biti svatova, u kući bi se odmah počela osjećati drukčija atmosfera i drukčiji ritam svakodnevnog življenja. Ženska bi se čeljad prihvatila ženskih poslova, tj. pripreme robe za skrinje, darova svatovima, čišćenja i uređenja kuće za pir itd.

Mater se kao i svaka druga, dobra stopanjica već odavno pobrinula da se za djevojku istkaju zovnice, torbice, te ispletu bičve. Ponekad je za djevojku bilo najvažnije udati se u dobru kuću, što je podrazumijevalo -u kuću s dosta zemlje i stoke, a što je bila garancija preživljavanja bez bijede i gladi. A za mladoženjinu je kuću to u svakom slučaju dobitak. – Dolaze jedna usta, ali i dvi ruke više; – znale su govoriti buduće svekrve. Uvijek je obitelj vodila računa da se najprije udaju ili žene najstarija sestra ili brat. Ako bi mlađa sestra ranijom udajom preskočila stariju, ova bi kasnije teško našla životnog suputnika, jer bi se odmah sumnjalo da s njom nešto nije u redu, a to je vrijedilo i za muškarce. Kad bi konačno riješili da se uzmu, mladić je morao kod njenog oca pitati curu, bez obzira što se već sve znalo, tj. morao je pripremiti teren za rakiju. Priopćio bi djevojčinu ocu da bi njegov ćaća doša u subotu razgovarat, – što bi ovaj i prihvatio. U dogovoreni dan, obično je to bilo subotom uvečer, mladićev bi otac došao u mladenkinu kuću u pratnji svojih muških rođaka, (na prošnju su išli isključivo muškarci), a mladoženja bi ostao vani. Domaćin bi uljudno primio goste i na stol iznio svega obilja. Uz jelo se razgovaralo o svim aktualnim događanjima u selu, kako je rodila godina itd. dok konačno ne bi došli na temu ženidbe i udaje. Djevojka bi cijelo vrijeme bila pri ruci, služila bi goste, usput pokazujući svoju umješnost. Nakon večere, mladićev bi otac iz džepa izvadio prepoznatljivu maramicu, koju je djevojka prethodno dala mladiću, te rekao: – Moj je sin naša ovu maramicu, pa neka je uzme onaj čija je! Djevojka bi se naravno javila i rekla da je maramica njena, te upitala oca: – Ćaća smin li je uzet? A on bi obično odgovorio: – Uzmi ćeri, sritno ti bilo! I to je bio znak da je djevojka isprošena. Netko bi već dojavio mladoženji da je djevojka isprošena, a nerijetko se to objavljivalo i pucanjem iz vatrenog oružja, te je ovaj mogao ući u mladenkinu kuću.

Tada bi prosci, iz zovnica, na stol izvadili rakiju, vino i pršut, koji su donijeli sobom, te nazdravljali i čestitali jedni drugima, a mladenku bi simbolično darivali. Obično su to bile bičve (vunene čarape), peškir (ručnik), sapun, maramica itd. U nekim se zaseocima sam čin prosidbe djevojke odvijao nešto drukčije od ovoga. Nakon večere, na stolu bi ostao čisti prazan pijat, a mladićev bi otac na njega stavio jabuku, te upitao: – Čija je ovo jabuka, neka je uzme? Opet bi se javila djevojka, uzela jabuku, i to je bio znak da je isprošena. Od tada bi mladić i djevojka prvi put bili oslovljavani s – nevista, odnosno –zete, a njihovi bi se roditelji počeli oslovljavati s – prijatelju. Između rakije, tj. prošnje i svatova postojao je još jedan sastanak kojega su morali odraditi roditelji budućih mladenaca, a to je tzv. ugovor. I ugovor se obavljao u mladenkinoj kući, a to je kako i sama riječ kaže: da se nešto ugovara ili dogovara. To je završni sastanak dviju obitelji na kojem se sređuju i posljednje pojedinosti vezane za vjenčanje, obveze obiju strana, o darovima, čašćenju itd.

Nisu uvijek i sve djevojke bivale isprošene na ovaj način. Bilo je slučajeva da je djevojka preselila u mladićevu kuću mimo tradicionalnih običaja i na način kojega nisu odobravali ni roditelji, ni crkva, tj. djevojka bi se umakla. To se najčešće događalo onda kad se roditelji iz nekog razloga ne bi slagali s takvom vezom. Često je puta i u prošlosti ljubavni plam bio toliko jak da je djevojka riskirala i takvu sramotu, da jednostavno pobjegne za onoga kojega je sama izabrala, a ne za onoga kojega su joj namijenili drugi. Kad bi djevojka samo jednu noć prespavala u mladićevoj kući, više nije bilo povratka i roditelji su se jednostavno morali pomiriti s takvim stanjem. Isto bi se tako djevojka odmah umakla ako bi slučajno zatrudnjela. Ponekad su siromašniji roditelji, koji nisu mogli dolično opremiti kćer, potencirali takvu udaju.

Vjenčanja bi, umaknuša, uglavnom prošla bez okupljanja svatova i pira, a prisutna bi bila samo najuža rodbina i kumovi, a na vjenčanje, takva djevojka ne bi došla u bijeloj vjenčanici, (tomu vječnom simbolu ženske čistoće i čednosti ), nego tek u nešto svečanijoj odjeći. Takvi su parovi prije samog obreda crkvenog vjenčanja morali tražiti prošćenje (oprost) kod cijele crkvene zajednice za svoj postupak i tek onda, pošto bi dobili oprost, mogli su pristupiti vjenčanju. «Prid vjenčanje morali bi stat na dnu crkve i pitat prošćenje (oprost) u Boga i u ciloga puka. Digli bi desnu ruku poviše glave i morali smo reći: ´Tražim prošćenje u Boga i u ciloga puka što sam učinijo neredna djela’

Negativnost bi takvoga čina jadnicu pratila kroz čitav život, a naročito u raznim prepirkama sa seoskim ženama. – Da si valjala otišla bi na lipo, a ne se umakla! – Ovakve bi prigovore, djevojka koja se umakla, morala veoma često otrpjeti. Udati se na lipo, značilo je udati se po proklamiranomu katoličkom redu i običajima, tj. kako Bog zapovida! U nedjelju bi ujutro, dan nakon rakije, mladenka išla kroz selo i častila, odrasle rakijom, a djecu bademima, orasima itd. To je također činio i mladoženja. Konačno su mladić i djevojka odlazili svećeniku i prijavili vjenčanje, jer je od rakije do pira svećenik morao tri puta navistit mladence, tj. u crkvi, javno najaviti

Post SVADBENI OBIČAJI IZ IMOTSKE KRAJINE -PROŠNJA - je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Jedan simbol dugovječnog braka – na koplje se veže živi pjetao te ga kum/ stari svat mora ubiti iz pištolja/puške – uspije li iz prvog puta- brak će biti dobar. drugo je vjerovanje da što se više krvi prolije to će brak biti duži.

Post SVADBENI OBIČAJI IZ IMOTSKE KRAJINE je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Post FOTOGRAFI U IMOTSKOM I OKOLICI je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Post Spomen ploča Imotski 1921K.P.J je prvi puta viđen na Proložac Portal.

Post Mažoretkinje Imotski je prvi puta viđen na Proložac Portal.