Prošnja
Ranijih su godina roditelji imali veliki utjecaj na odluke mladića ili djevojke o ženidbi, odnosno udaji. Nerijetko su i birali budućeg zeta ili nevjestu, u dogovoru s drugom stranom, a ovim bi nesretnicima preostalo samo da se pomire s takvim izborom. Nažalost -životne su prilike u pojedinim povijesnim razdobljima jednostavno nalagale i diktirale takav slijed življenja i događaja, jer su procesi društvene emancipacije i afirmacije žena, te općenito žena na selu, bitno kompleksniji od onih urbane žene, te su takvi događaji time i razumljiviji.Dok bi osjetili prve naznake, da će biti svatova, u kući bi se odmah počela osjećati drukčija atmosfera i drukčiji ritam svakodnevnog življenja. Ženska bi se čeljad prihvatila ženskih poslova, tj. pripreme robe za skrinje, darova svatovima, čišćenja i uređenja kuće za pir itd.
Mater se kao i svaka druga, dobra stopanjica već odavno pobrinula da se za djevojku istkaju zovnice, torbice, te ispletu bičve. Ponekad je za djevojku bilo najvažnije udati se u dobru kuću, što je podrazumijevalo -u kuću s dosta zemlje i stoke, a što je bila garancija preživljavanja bez bijede i gladi. A za mladoženjinu je kuću to u svakom slučaju dobitak. – Dolaze jedna usta, ali i dvi ruke više; – znale su govoriti buduće svekrve. Uvijek je obitelj vodila računa da se najprije udaju ili žene najstarija sestra ili brat. Ako bi mlađa sestra ranijom udajom preskočila stariju, ova bi kasnije teško našla životnog suputnika, jer bi se odmah sumnjalo da s njom nešto nije u redu, a to je vrijedilo i za muškarce. Kad bi konačno riješili da se uzmu, mladić je morao kod njenog oca pitati curu, bez obzira što se već sve znalo, tj. morao je pripremiti teren za rakiju. Priopćio bi djevojčinu ocu da bi njegov ćaća doša u subotu razgovarat, – što bi ovaj i prihvatio. U dogovoreni dan, obično je to bilo subotom uvečer, mladićev bi otac došao u mladenkinu kuću u pratnji svojih muških rođaka, (na prošnju su išli isključivo muškarci), a mladoženja bi ostao vani. Domaćin bi uljudno primio goste i na stol iznio svega obilja. Uz jelo se razgovaralo o svim aktualnim događanjima u selu, kako je rodila godina itd. dok konačno ne bi došli na temu ženidbe i udaje. Djevojka bi cijelo vrijeme bila pri ruci, služila bi goste, usput pokazujući svoju umješnost. Nakon večere, mladićev bi otac iz džepa izvadio prepoznatljivu maramicu, koju je djevojka prethodno dala mladiću, te rekao: – Moj je sin naša ovu maramicu, pa neka je uzme onaj čija je! Djevojka bi se naravno javila i rekla da je maramica njena, te upitala oca: – Ćaća smin li je uzet? A on bi obično odgovorio: – Uzmi ćeri, sritno ti bilo! I to je bio znak da je djevojka isprošena. Netko bi već dojavio mladoženji da je djevojka isprošena, a nerijetko se to objavljivalo i pucanjem iz vatrenog oružja, te je ovaj mogao ući u mladenkinu kuću.
Tada bi prosci, iz zovnica, na stol izvadili rakiju, vino i pršut, koji su donijeli sobom, te nazdravljali i čestitali jedni drugima, a mladenku bi simbolično darivali. Obično su to bile bičve (vunene čarape), peškir (ručnik), sapun, maramica itd. U nekim se zaseocima sam čin prosidbe djevojke odvijao nešto drukčije od ovoga. Nakon večere, na stolu bi ostao čisti prazan pijat, a mladićev bi otac na njega stavio jabuku, te upitao: – Čija je ovo jabuka, neka je uzme? Opet bi se javila djevojka, uzela jabuku, i to je bio znak da je isprošena. Od tada bi mladić i djevojka prvi put bili oslovljavani s – nevista, odnosno –zete, a njihovi bi se roditelji počeli oslovljavati s – prijatelju. Između rakije, tj. prošnje i svatova postojao je još jedan sastanak kojega su morali odraditi roditelji budućih mladenaca, a to je tzv. ugovor. I ugovor se obavljao u mladenkinoj kući, a to je kako i sama riječ kaže: da se nešto ugovara ili dogovara. To je završni sastanak dviju obitelji na kojem se sređuju i posljednje pojedinosti vezane za vjenčanje, obveze obiju strana, o darovima, čašćenju itd.
Nisu uvijek i sve djevojke bivale isprošene na ovaj način. Bilo je slučajeva da je djevojka preselila u mladićevu kuću mimo tradicionalnih običaja i na način kojega nisu odobravali ni roditelji, ni crkva, tj. djevojka bi se umakla. To se najčešće događalo onda kad se roditelji iz nekog razloga ne bi slagali s takvom vezom. Često je puta i u prošlosti ljubavni plam bio toliko jak da je djevojka riskirala i takvu sramotu, da jednostavno pobjegne za onoga kojega je sama izabrala, a ne za onoga kojega su joj namijenili drugi. Kad bi djevojka samo jednu noć prespavala u mladićevoj kući, više nije bilo povratka i roditelji su se jednostavno morali pomiriti s takvim stanjem. Isto bi se tako djevojka odmah umakla ako bi slučajno zatrudnjela. Ponekad su siromašniji roditelji, koji nisu mogli dolično opremiti kćer, potencirali takvu udaju.
Vjenčanja bi, umaknuša, uglavnom prošla bez okupljanja svatova i pira, a prisutna bi bila samo najuža rodbina i kumovi, a na vjenčanje, takva djevojka ne bi došla u bijeloj vjenčanici, (tomu vječnom simbolu ženske čistoće i čednosti ), nego tek u nešto svečanijoj odjeći. Takvi su parovi prije samog obreda crkvenog vjenčanja morali tražiti prošćenje (oprost) kod cijele crkvene zajednice za svoj postupak i tek onda, pošto bi dobili oprost, mogli su pristupiti vjenčanju. «Prid vjenčanje morali bi stat na dnu crkve i pitat prošćenje (oprost) u Boga i u ciloga puka. Digli bi desnu ruku poviše glave i morali smo reći: ´Tražim prošćenje u Boga i u ciloga puka što sam učinijo neredna djela’
Negativnost bi takvoga čina jadnicu pratila kroz čitav život, a naročito u raznim prepirkama sa seoskim ženama. – Da si valjala otišla bi na lipo, a ne se umakla! – Ovakve bi prigovore, djevojka koja se umakla, morala veoma često otrpjeti. Udati se na lipo, značilo je udati se po proklamiranomu katoličkom redu i običajima, tj. kako Bog zapovida! U nedjelju bi ujutro, dan nakon rakije, mladenka išla kroz selo i častila, odrasle rakijom, a djecu bademima, orasima itd. To je također činio i mladoženja. Konačno su mladić i djevojka odlazili svećeniku i prijavili vjenčanje, jer je od rakije do pira svećenik morao tri puta navistit mladence, tj. u crkvi, javno najaviti
